“Doba kože” – knjiga koja ne miluje, nego ogoljuje
Kad sam posegnuo za Dobom kože, znao sam da Dubravka Ugrešić ne piše za laganu nedjeljnu večer.
Ali nisam znao da će me knjiga tako tiho, ali uporno — razgoliti.
Ne fizički, nego misaono, egzistencijalno, gotovo bolno.
Čitajući, imao sam osjećaj da mi netko skida sloj po sloj zaštitne kože koju sam godinama gradio kako bih se obranio od svijeta.
Ugrešić piše onako kako malo tko danas još ima hrabrosti – bez filtera, bez uljepšavanja, bez potrebe da se svidi.
U njezinim esejima nema sigurnih mjesta: svaka rečenica je ogledalo koje nas tjera da se pogledamo izbliza, bez šminke, bez izgovora.
Govori o svijetu koji je sve više površinski, o ljudima koji su sve tanje kože, i o društvu koje zamjenjuje empatiju lajkovima i brendiranom moralnošću.
Dok sam čitao, imao sam osjećaj da slušam nekoga tko mi šapće: “Gledaj.
Ne okreći glavu.”
Jer Doba kože nije samo zbirka eseja – to je autopsija našeg vremena, precizna i bolno točna.
Piše o globalnom populizmu, o izbjeglištvu, o ratu, o digitalnom narcizmu – ali uvijek kroz ljudsku, gotovo intimnu prizmu.
Kao da kaže: “Ovo nije o njima. Ovo je o nama.”
Najviše me pogodila njezina sposobnost da u istom dahu bude i gnjevna i nježna.
U jednom trenutku razotkriva licemjerje svijeta, a već u idućem piše s toplinom koja podsjeća da unatoč svemu, čovjek još uvijek može biti dostojanstven.
Ugrešić ne nudi utjehu, ali nudi jasnoću.
Ona ne liječi – ona dijagnosticira.
Ali u toj dijagnozi ima iscjeljujuće iskrenosti.
Dok zatvaram knjigu, osjećam onu tišinu koju ostavlja samo istinska književnost.
Nije to tišina praznine, nego tišina spoznaje – da sam upravo pročitao nešto što će u meni dugo ostati.
I da živimo u dobu kože koja je postala pretanka – gdje svaka riječ, svaka emocija, svaka istina može postati rana.
Doba kože je knjiga za one koji se ne boje suočiti s istinom o vremenu u kojem živimo.
Za one koji još vjeruju da književnost može biti čin otpora, svjetionik u magli, tihi bunt protiv trivijalnosti i zaborava.
Dubravka Ugrešić nas podsjeća da misliti – još uvijek može biti revolucionarno.