Neke knjige te osvoje pričom, neke stilom, a neke – tišinom između redaka.
“Tihi kaos” Sandra Veronesija pripada toj trećoj vrsti: onoj koja te ne vuče silinom zapleta, nego te polako obavija, umiruje i, gotovo neprimjetno, razotkriva tvoje vlastite lomove.
Sve počinje šokantno: Pietro Paladini spašava nepoznatu ženu od utapanja, a kad se vrati kući – njegova partnerica je mrtva. Taj kontrast između herojskog čina i osobne tragedije postavlja ton cijelog romana. Od tog trenutka, Pietro prestaje “živjeti” u klasičnom smislu. Umjesto da bježi od boli, on se – paradoksalno – ukorjenjuje u tišini. Svaki dan sjedi ispred škole svoje kćeri, čeka da nastava završi, i tako, neplanirano, započinje jedno od najneobičnijih putovanja kroz tugu i smisao koje sam ikada čitala.
Dok sam pratila Pietrov unutarnji svijet, osjećala sam kako Veronesi majstorski pretvara obične trenutke u duboke, gotovo meditativne prizore. Ništa se veliko ne događa – i upravo u tome leži veličina ove knjige. U tom “ničemu” zapravo se odvija sve: proces tugovanja, oproštaja, razumijevanja.
Roman je tih, ali ispod te tišine bruji čitav spektar emocija – od krivnje do oslobođenja, od boli do neočekivane nježnosti. Veronesi piše s nevjerojatnim osjećajem za nijanse. Njegove rečenice nisu dramatične, ali svaka nosi težinu. Kao da nam kaže: nije uvijek potrebno vikati da bi se čulo – ponekad je dovoljan dah. Pietrova tišina postaje ogledalo svijeta koji ne zna stati, ne zna disati, ne zna biti prisutan. On sjedi ispred škole, a ljudi mu dolaze – prijatelji, kolege, stranci – i svatko u njemu vidi nešto drugo: junaka, čudaka, filozofa. A on samo pokušava pronaći sebe.
Čitajući, nisam mogla izbjeći vlastita pitanja: što radimo s boli? Zatrpavamo je obavezama? Pretvaramo u naviku? Ili, poput Pietra, naučimo sjediti s njom dok ne prestane gušiti? U tom smislu, Tihi kaos nije samo roman o gubitku. To je knjiga o prisustvu – o rijetkoj, dragocjenoj sposobnosti da se ostane uz sebe kad se sve drugo raspadne. Kad sam zatvorila zadnju stranicu, osjećala sam mir. Ne onaj euforičan, već onaj tihi, postojani mir koji dođe kad shvatiš da bol ne nestaje, ali prestaje određivati tko si. Veronesi je napisao knjigu koja ne traži tvoju pažnju – ona je jednostavno ima. I kad je pročitaš, ostane ti osjećaj kao nakon duge šetnje po magli: nisi siguran gdje si bio, ali znaš da si bio negdje važno.
Tihi kaos je roman o ljubavi, gubitku i tišini koja liječi. Za one koji ne traže buku, nego istinu u šaptu.